Safir djevojka

Iznad njedara šume sa istočne strane jadranskog mora, na krševitoj litici oivičenoj borovima živješe je čovjek po imenu Teodor. Imao je kćer Taišu koja dobi ime po jednom od narodnih imena njegove žene peruanke. Taiša je izgubila majku kada se rodila ali je naslijedila njenu put i divne oči, koje poput jezera na promjenu vremena mijenjaše boju..

Djevojčica je od malena ispoljavala svoju posebnost. Naročito je voljela prirodu i šetnje po opasnim liticama Jadranskog krasa. Njena put, poput toplog kakaa odudaraše od njenih vršnjakinja a kose guste poput grive divljih konja u klisuri, bjehu sjajne i teške i ne mogahu ih ni vjetrovi Balkana zamrsiti. Volješe je sve životinje pa čak je i bravi slušaše pomno kud god je išla pratiše je po mirisu ljubičice kojom mirisaše njena duša. Jedne jeseni prativši stado, Taiša se nađe u pećini obližnje klisure i ugleda čudnu svjetlost. Kad uđe dublje i njene oči se počeše navikavati na mrak u galeriji pećine ugleda svakojake piljke sa vrha pećine koje se prelivahu u stotine nijansi boja.. preko plave, crvene, narandžaste pa do boje ljubičica ta igra boja joj je galila dusu. Čula je priču od svog oca da je to bilo omiljeno mjesto njene majke. Voljela je da sakuplja poludrago kamenje u postelji pećine i pravi od njega svakojake narukvice. Privučena sjajem sunca kroz te divne oblutke nosila bi kući po koji kamenčić koji joj priroda slaše pred koracima. Jednoga dana naiđe Taiša na dotad ne viđeni kamenčić koji sijaše nevjerovatnom svjetlošću. Bio je to divan zeleni smaragd i sva srećna ona ga odnese kući i pokaza ocu. Kad ga ugleda, ocu krenuše suze od bola koji izazva smaragd u njegovom sjećanju.

„Kćeri moja, skloni ga.. mislio sam da još neće doći taj trenutak istine ali sada moram.. moram da ti nešto saopštim..!“ – reče i sjede kao da prebira misli po nekoj velikoj knjizi sjećanja i nastavi:

„Ti si svjesna svoje posebnosti u izgledu. Znaš da ti je mati bila peruanka ali nije to jedina posebnost koju imaš. Tvoje vlasi kose su jake poput hiljada kaiševa, tvoje oči oslikavaju nebeske promjene a tvoja majka mi je ostavila u amanet tebe, cvijete nježnosti, i rekla mi da će doći dan kada moraš preuzeti saznanja o svom bitisanju. Ja ti to ne mogu reći niti objasniti kao što bi mila moja umjela i htjela, ali ujutru nađi mjesto na kom si naišla na taj kamen. Pod njim te čeka pismo tvoje majke..“ – i pogleda je očima punim molbe i suza, koje obrisa svojim radnim rukama i doda: „ molim te, dijete moje.. sve što tamo pročitaš, možda ti neće odmah biti jasno ali, shvatićeš vremenom i bez žurbe..“. Okrenu se i ode u svoju sobicu. Taišu razgali saznanje da joj je mati ostavila pismo, ali ju je ljutilo što joj otac nije nikada pominjao i promisli u sebi: „sada mi je jasna rečenica uvezena u jastuk koja kaže – sve u svoje vrijeme“. Jedva je od uzbuđenja zaspala pred zoru..

* * *