Lav i mrav u basni - NE DIRAJ LAVA DOK SPAVA

 Bio jednom jedan star lav koji je volio puno da spava. Jednoga dana, lav je zaspao u polju pod hladom akacije. U blizini je naišlo jato mrava koje je krenulo na put u drugu koloniju preko rijeke. Išli su tako oni i naišli na našeg pospanog lava i odlučiše da ga zaobiđu, jer je poznato da se lav ne dira dok spava. Međutim, jedan jako smotani mrav je kasnio i jedva hvatao ritam sa njima. Nije uspijevao da navuče svoju obuću kako treba i izgubio se u putu daleko od njih. Stigavši do lava, odlučio se na taj potez, da pokuša da uhvati prečicu preko njegove grive i stigne svoje jato.

Počeo je mali mrav da se penje i dok je stigao to grive očešao je lava po uvetu i probudio ga. Lav se stresa iza sna i poče da riče:

- Ko dira lava dok spava?

Mrav se prepade od njegove rike i reče:

- Mili i dobri lave, izvini što sam te probudio ali ja strašno kasnim a moje jato je odavno prošlo pored tebe. Htio sam samo da preskočim, nađem preči put da ih stignem. Oprosti mi!

- E pa to ne može tako - reče ljutito lav - nego ima da mi za uzvrat odradiš jedan zadatak! Ako ne uradiš, poješću te. Ako uradiš, povešću te tvome jatu!

Mrav se nije dugo mislio nego je prihvatio zadatak.

- Vidiš onu tamo rupu u zemlji? Tamo živi mama krtica. Poćićeš tamo i donijeti mi od nje, jednu zlatnu dlaku.

Mrav se snuždeni uputi u krtičnjak i pokuca na vrata. 

- Ko je tamo? - upita mama krtica

- To sam ja mrav! Treba mi jedna tvoja zlatna dlaka, tražio mi je lav!

- Odlazi odavde, ne dijelim svoje zlatne dlake bilo kome ja!

Onda se ču strašan plač, Bebe krtice nisu davale mami danima da spava. Mrav se nečega sjeti pa upita krticu:

- A mogu li ja kako da Vam pomognem oko beba krtica?

Krtica razgorači oči i pusti ga u svoju kuću. Mrav izvadi iz torbe jednu frulicu i poče da svira. Nedugo zatim, krtice su zaspale čvrstim snom. Mama krtica se obradovala što konačno ima svoj mir i darivaše mrava zlatnom dlakom. 

Dođe mrav do lava i donese mu nagradu koju je dobio za svoj trud i lav, iznenađen, prihvati da ispuni svoj dio dogovora i ponese mrava na grivi kroz preriju. Prolazili su sati a lav se umorio od trke i zastade ispod velikog drveta da odmori. Mrav se uskomešao i pitao ga da li su stigli jato. Lav mu je odgovorio da je on star i da mora malo da odmori a da on može da odradi drugi zadatak, dok čeka da se lav naspava.

- Vidiš ovo drvo? Na njemu spava prtica soko u gnijezdu u kom se nalazi jedna zlatna grančica. Soko ti je neće dati, moraš da se snađeš da je uzmeš. Ja te čekam ovdje.

Misli se sad mrav misli, kako će da dohvati zlatnu grančicu i stavi pakovanje žvaka u usta. Ispenja se na drvo i pokuca na gnijezdo.

- Dobar dan!

- Ma ko ovo kuca u ove sate.. dobar.. dan, a vidi neki mrav!

- Ovdje inspekcija za gnijezda, molim Vas, morate da me pustite da provjerim je li sve u redu sa Vašim gnijezdom. 

- Kakva inspekcija? Niko nam ništa nije najavio! - pobuni se soko

- A to biramo reone kako nas zapadne, molim Vas ovo je za Vašu bezbjednost, ništa ne brinite, sve ću da provjerim ako đe treba, odma ću da popravim. 

I pusti ga soko u gnijezdo, nemade kud. Mrav je ušao i tragao, tragao i na kraju našao zlatnu grančicu. Pažljivo je izvukao grančicu i izvukavši onu žvaku, pažljivo povezao ostatak granja da ostane sve utegnuto i na mjestu. Prošunjao se još malo da kupi vremena, zakrpio gdje furi i izašao pred sokola pažljivo sakrivši grančicu. 

- Sada je sve u redu, popravio sam gdje treba, mirni ste barem pet godina!

- E hvala ti druže! Sve najbolje i ajd polako!

Sjuri se niz drvo mrav sav srećan i odnese lavu zlatnu grančicu. Lav bješe još više iznenađen i pokupi ga grivom te ga odnese u galopu niz preriju. Nakon nekog vremena ugledaše rijeku i stigavši na obalu, lav se opet osjeti umornim. 

- E ja te do ovde dovedoh a ti vidi kako ćeš dalje. Umorio sam se moram da odspavam. - reče lav.

- A lave pa pogledaj, moje je jato odma preko rijeke, kako misliš da rijeku pređem, jadan, mali i sam? - pobuni se mrav.

- Ako ti je milo idi, ako hoćeš da te prebacim, sačekaj da odmorim a do tada imaš još ovaj zadatak.

- Ma koji sad zadatak crni lave, što ti je sad palo na um?

- Vidiš tamo onu kornjaču? Ona čuva zlatna jaja, moraš od nje da mi doneseš zlatno jaje.

Misli se misli mrav. Ako sada stane ostaće vječito sam i onda pošto je smislio, odlučno se uputi ka kornjači. 

- Dobar dan, kako ste? Jeste li umorni? - upita kornjaču mrav.

- Jesam bogami, viđi koliko jaja imam da čuvam na ovi žaropek ođe, tačno me mala snaga hvata! - odgovori zapuvano kornjača.

- Pa ne morate da čuvate sva jaja, samo ona u kojima su kornjače?

- A kako ja pametnjakoviću da znam u koje ima a u koje nema?

- Sad ću da Vas naučim - reče mrav i pođe u obližnji rit i otkinu jednu travku sa debljim krajem i dođe do jednog jajeta. Udari ono jaje a ono učini 'cang' a zatim, pođe do sledećeg jajeta i uradi isto, pri čemu se čulo 'tup'. 

- Е - veli mrav - ovo što je uradilo cang, tu nema kornjače, a ovo đe kaže tup, tu ima!

- Skloni se da vidim - reče ljutito kornjača, te uze ono jaje što cangnuše pa ga razbi o kamen u paramparčad. I zaista, u jajetu nije bilo konjače. Sva srećna mu reče.

- E pošto si mi dao jako bitnu informaciju, evo sam poređala 10 jaja. Koje cangne, tvoje je da ga nosiš kao zahvalnost za ovo što sam danas naučila.

Poče lupati mrav i čim ču poznati zvuk, uze jaje i zahvali se kornjači. Ponese ono jaje lavu i on se zadovoljno nasmijao te reče:

- Opasan si ti mrav, ali si zaslužio da te prenesem preko rijeke. Penji se na grivu, najvisočije što možeš, jer nam valja preći rijeku. - i krenu lav da pliva i pliva i prepliva cijelu rijeku. Mrav je bio srećan što opet vidi svoje jato a lav je dobio svoja tri dara.

Da li znate djeco draga, zašto je lavu trebala zlatna dlaka, zlatna grančica i zlatno jaje?

Ne znate?

Otkriću Vam tajnu - lavu su trebale te tri zlatne stvari, da napravi sebi veliku zlatnu krunu, jer je lav kralj svih životinja.

Čiča miča, gotova je ova priča!

Kult njenog imena

Sunčano jutro u Nazaretu ugleda lice uspavane Marije Ohane. Kapci joj bjehu još uvijek teški od Isakovih grubih i potmulih riječi upućenih na njen račun. Svađa koja je prethodila neočekivano oslobađajućem raskidu, kao da je donijela freški povjetarac s jezera u njeno napaćeno biće. Rođena u porodici razdvojenih roditelja, gdje ih je otac napustio zbog druge žene, taj usud ju je pratio kad god je htjela da nađe svoj put. Dugo vremena je osjećala kao da je vrijeba jedna neverbalna osuda od strane njenog partnera. Kao da je igru između njih vodila neka nevidljiva sila. Prošla je godina dana odkako ju je njen voljeni uvjeravao da to što je njegov otac paroh u jednoj sinagogi, neće uticati na njihovu vezu. Uvijek je osjećala neku neprijatnu tišinu u njihovom domu iako je njegova majka bila vrlo predusretljiva žena, koja ju je, ipak, nazivala svojom ćerkom. Od prvog dana njihove veze, morala se ispoštovati tačna procedura gdje što i kako ide. Koji se rođaci prvi posjećuju, kako bi oni dali svoj sud o potencijalnoj mladoj. A ona, bila je besprekorna djevojka. Uprkos porodičnoj tragediji, završila je studije iz psihologije, stažirala u Americi i vratila se da predaje na uglednom institutu u blizini Magdale. Pa ipak, njen voljeni je odlučio da se prikloni ocu i ostavi je da visi u ljubavnom vakuumu nakon svoje žučne svađe sa sopstvenim ocem.. dok je ona čvrsto stajala na zemlji ne razumjevši u momentu težinu situacije. U njenoj se glavi dugo svijalo pitanje na koje nikada nije uspjela da pronadje odgovor.

Otišavši do prozora svoje profesorske sobice, pred njom se pružao predivan pogled na Galilejsko more. U blizini je bio I arheološko nalazište rodnog mjesta Marije Magdalene, žene koju su u Bibliji, htjeli kamenovati, jer je bila kraljica noći. Od pogroma ju je spasio sin božiji nakon čega je ona postala njegova sljedbenica. Nikada je nisu prihvatili ravnopravnom učenicom I u samim spisima pozicija tog lika nije jasno objašnjena. Tada joj je sinulo..

Nikada nije razumjela poglede vršnjaka kada bi izgovarala svoje ime. Neki bi je gledali sa prezirom, dok bi neki od njih ipak pokušali dobaciti neki flert, opasku na ivici degutantnog. Čitajući knjige, povezujući koordinate, shvatila je da sve to ima veze sa mjestom u kome se nalazi. Na drugoj strani okeana, njeno ime je poštovano i cijenjeno od strane svih kultura i vjera ali tu, u njenom rodnom mjestu, medju svojima, zazirali su od nje. Kult Marije Magdalene izvajan od davnina je oblačio njen život u sve nijanse sive dok je krčila svoj put do uspjeha...

..istog dana u Rimu, munje su parale sivo-bijele oblake u divljoj tutnjavi atmosfera iznad grada. Marija Antonelli je žurno ulazila u zgradu bojeći se da će zakasniti na sljedeći sastanak. Očekivao ju je nervozni bogati preduzetnik, koji se bojao da će ga žena pronaći i tužiti ga za preljubu iako nije mogao da odoli tom svom poroku. U jednom momentu joj je zazvonio telefon. Prekinula je poziv nervozno dajući do znanja da nema kada za duge razgovore. Zalupila je vrata svom snagom i zadihana stala na sred sobe. Izgledala je zanosno. U mantilu boje kože, njena riđa kosa se spuštala u loknama od tjemena do vrhova koji su dodirivali njena ženstvena ramena. Oči boje jantara su sijevale ispod dugačkih trepavica dok se hvatala za torbu da pronađe ključ od vrata. Julio ju je ugledao i sklopio ruke – Maria, bella, ne možemo danas, moja Gracija mi je dala do znanja da zna gdje se krećem, može svakog časa.. – Marija je uzdahnula kada mu je zazvonio telefon na koji se morao javiti. Ćutke je klimnula glavom, pokazavši mu da je slobodan. Zatvorila je vrata od sobe i raskomotila se na baldahinu na kome bi sada već ubila dobru prosječnu platu lihvara na uglu.. ali.. iskreno nije joj bilo do toga. Danima ju je već smarao Salvatore.

Neobično stidljiv mladić par godina mlađi od nje ju je upoznao na partiju na kom ga je pozvao dobar drug njenog makroa i zatražio njen broj. izašli su na ručak i ona je mogla bolje da ga osmotri u svjetlosti sunca. Imao je divno lice, crnu kovrdžavu kosu i zelene oči. Djelovao je povučeno ali joj je priznao da je posmatra duže vrijeme na partijima i da ima ozbiljnu namjeru da je upozna kao osobu. Odmahnula je glavom jer odavno je nije neko posmatrao na taj način. Smatrala je to prolaznim adrenalinskim porivom jer njenom šarmu je malo koji mogao da odoli. Ubrzo ispod vrata proviri mala roza koverta. U nevjerici ustade i otvori je. “Na pjaci San Marko, tačno u ponoć, dođi da te odvedem na put ka zvijezdama..”, u potpisu – Salvatore. Ubrzo na katedrali krenuše zvona, otkucavajući 11 sati uveče. Brzo se presvukla u bež haljinu sa čipkom, i ogrnula bijeli mantil sa kapuljačom predajući se želji za iznenadjenjem. Kiša je prestala da pada, a vazduh je mirisao na smilje I mirtu iz obližnje katedrale. Salvatore ju je čekao kraj fontane, I odmah je prepoznavši, uvede je u obližnji restoran koji je bio zakupljen samo za njh dvoje. Uhvaćena u mrežu gostoprimstva a željna da utekne odatle, kao srna pred lovcem, ostalo joj je samo da ga sasluša. Tražio je njen pogled koji je lutao po ambijentu I kako ga nije našao, uhvatio ju je za ruku I kažiprstom počeo da pravi male koncentrisane krugove po njenoj koži. Nikada nije osjetila ništa slično a dodir ju je natjerao da se smiri I fokusira na njega. Onda je pogledao u oči. Snaga njegovog prodornog pogleda je poput mača ogolila i poslednji atom otpora u njenom biću. Tiho joj je rekao da odlično zna njenu istoriju. Bolni gubitak njene majke je bio pretežak za njenog oca, koji ju je ostavio kod njene tetke, kako bi pošao na hodočašće da iscijeli svoju dušu. Rekao joj je I da zna, da je njen izbor bio mladalački revolt koji joj je postao rutina, jer shvata da ona ne vjeruje više nijednom muškarcu nakon što ju je onaj, koji je trebao da je štiti, ostavio. Nakon ostavljanja darova u porodičnoj crkvi njegove familije, sanjao je njen lik I gospa mu je rekla da mora da je pronađe jer, on drži u srcu lijek za njenu dušu.

Marija ga je slušala zapanjena u nevjerici da je to što čuje istina. U jednom momentu je ugledala tračak suze u njegovim očima, što ga je natjeralo  da ih brzo obriše. Obećao joj je da će posvetiti svoj život da od nje učini ženu voljenu I onu koja je vrijedna poštovanja.

Bilo je vrijeme pashe i ponoćne mise a te se noći konačno jedna Marija osjećala blagoslovljeno u Rimu.

Prim.aut. – Priča je nastala na istraživanju značenja imena I koliko je bitno biranje istog za svaku individuu. S obzirom da ne biramo svoje ime po rođenju, već nam ih daju naši roditelji, kumovi, rođaci, u više navrata se dešava da ljudi imaju pokupljene predrasude u odnosu na nosioca datog imena. Svako ime je ključ naše pažnje ali I informacija koja privlači energije u polju ili sredini u kojoj djelujemo. U katoličkoj religiji recimo postoje 2 imena koja se dodjeljuju osobi, u pravoslavnoj vjeri je moguće promjeniti I dodati staroslovensko ime ili pak, po zakonu je moguće promjeniti ime dato rodjenjem. U pojedinim islamskim zemljama se navodi “sin toga koji je sin ovoga a sin onoga” I tako se energije predaka povezuju sa njihovim potomkom. U kulturama je poznato I vjerovanje da davanje neobičnog imena ili imena sa korjenom neke riječi, utiče na dalji usud porodice. Tako se u Crnoj Gori, davalo ime Stanija ili Granica u porodici gdje je žena rađala puno djece. Ako porodicu prati neko prokletstvo, davalo bi se ime iz druge religije kako bi se preokrenula sreća porodu. Mijenjala su se I prezimena iz krvne osvete ili progona druge vrste. U trendovima davanja imena danas, nadimci su uzeli ulogu imena. Što više slova ima neko ime, to je njegova energija složenija. Upravo poenta kompletne priče jeste da je biranje imena nešto što označi cio život, kako energetski, tako i stvarima koje ono privlači. Ime majke božije i sljedbenice Isusove nije lako nositi, pogotovu u svijetu marijofila ili marijodiuma.

Zlatna jabuka i puž

Bila jednom zlatna jabuka. Ne bješe ona satkana samo od zlata, platine i plemenitih metala, dragog kamenja i bogatstava materijala. Njeni ornamenti iskazivahu epohe koje prolazahu kraj nje a koje joj darivahu parčiće svoje kulture, očarani u kakvim uslovima ona raste. Mirisala je nadaleko i naširoko ne samo na planeti nego i kroz galaksije. Dođoše neke lijane do nje tako rastući i počeše je vabiti da će bit još ljepša ako se one graciozno uviju oko njenih grana. Nećkala se jabuka zlatna malo, ali reče u sebi, pa što bi mi smetalo da i ja naučim nove oblike od lijane i da me malo okiti? Pristade ali joj reče - malo samo priđi i po koji struk biće dosta! Lijana se nasmija zmijinjim okom i poče diskretno plesti sebe oko jabučinog stabla. Sve je ličilo na eleganciju, do ure kada je lijana uspjela toliko da nabuja da joj je stiskala stablo i nije joj dala da raste. Lijanini listovi poput krošnji izdigoše se i zakloniše sunce. Osta jabuka u pat poziciji i poče da se guši. Krenuše otpadati njeni ornamenti. Sve je to lijana polako krala i sebi pripisivala. Zorila se jabučinim elementima, biserima i dragim kamenjem koje je lagano odrubila sa jabuke, svog domaćina. Naiđe jednog dana tako mali puž i čudiše se kakvo je megalomansko mjesto nastalo na brdašcu gdje je zadnji put vidio jabuku u svom punom sjaju. Od šume lijana se cijelo brdo nije viđelo ni koliko je niti pogled u daljine. Nešto mu tu nije bilo u redu, uporan bješe puž da pobijedi svoju prirodnu sporost da bi saznao šta bi sa jabukom. Činjaše mu se jednom kad uđe da je zabasao u džunglu jer se za njime zatvarahu svi prilazi kroz koje je uspio proći. Žile lijane pune informacija, crple su iz jabuke i rastavljale na komade kompletno njeno biće, fiziku, hemiju, istoriju, energiju. Uz strah od prizora koji vidi, želja da dođe do jabuke bivala je još jača. 

Hrlio je mali puž i u putu srete još jednog očigledno onemoćalog puža. Ovaj bješe veći ali gotovo na izmaku snaga. Mali puž ga prenu kao iz dugog sna i upita ga koliko je već dugo tu. Veliki puž srećan što ga viđe, objasni mu da je vidio šta se sa jabukom dešava i hrlio joj je u pomoć ali kako je veći, ne mogade dugo da se bori sa snagom lijane. Mali puž mu objasni da mu je ponestalo snage. Doda mu jedan list lijane i reče - evo ti malo žvakni ali pazi, lijana je jaka, koristi energiju jabuke ali je izmijenila, može da ti pomuti um. Grickaj pomalo da ti da snagu onda kada ti treba a ja ću bit uz tebe da uspijemo. Išli su tako danima, mjesecima, uskoro su počeli nailaziti na ostale puževe koji su bili na izmaku snaga i pravila se četa odabrana. Uspijevali su da sažvaću lijanine slabe tačke i onemoguće je da raste dalje na tim krajevima koje su izgorjeli svojom kisjelinom. Mali puž je pazio koliko lijaninih listića uzimaju u toku nedjelje i sve je išlo finim tokom. Naiđoše i na malu pticu koja je sa gnijezdom i tićima pala na tlo i hranila se crvima iz preostalih jabuka. Bješe velika ali ne mogade sama rastrgnuti lijane a tići tek malešni nejaki da kandžicama išta urade. Puževi joj ispričahu za svoj pohod i ona reče - kada bi samo mogla da pustim glas preko ove džungle od lijana, dozvala bih svog brata sokola što u visinama živi i on bi nam pomogao. Puževi se složiše da im treba pomoć, organizovaše se i počeše da prže lijane oko gnijezda danima su se pentrali u vis ali se rupa sužavala.. bojali su se da ptica neće uspjeti. No, morali su vjerovati. Proces oslobođenja jabuke predugo traje, a srce slabo kuca. Nakon par dana jedan od puževa progore najgornju granu i ugleda nebo! Oh kako je plavo nebo bilo.. i ubrzo ugleda purpurne oblake na njemu i zalazak ih oboji u vatreno crvene te ugleda sokola i zaplaka od prizora. Nije vidio ni neba ni te ljepote već mjesecima. Javi svim svojim saborcima na granama da dojave ptici što je vidio i ptica sjetna reče, - moramo čekati sjutra, to je bio njegov zadnji let za današnji dan. Iako umorni ali ohrabreni puževi nastaviše sa širenjem rupe..

Prvi jutarnji odsjaji neba probudiše ptiće.. srce im zaigra i majka po prvi put začu njihov pijuk.. Lijana se od ovog zvuka stresla sva. Zemlja se zadrma pod njom a ne mogade otkriti đe se desila uzbuna. Toliko je nabujala da sama sebi nije znala ni kraj ni početak. Na kraju pomisli.. šta mi mogu kada sam moćna, ovoliku lijanu tolike godine niko zaustavio nije i niti će moć kad ni ja sebi ne znam konca ni početka. Sunce je bivalo sve visočije i majka ptica poče letjeti iako se bojala da li će uspjet da se sjeti da poleti. Čim je pomolila svoju glavu vanka i osjetila čisti vazduh u odsustvu konstantne truleži lijane, raširi krila i vinu se nebu pod oblake. Letjela je kao soko dopuštajući vazdušnoj struji da joj očisti krila od podzemnog smrada. Sve trunje i memle izbaci iz svojih krila ploveći na strujama vjetra kao kakva gracija. Ubrzo je ugleda njen rođak i stadoše na obližnjoj litici.. Začudi se on i reče - bogami rođako, svjedoci bijasmo simbioze lijane i jabuke no mišljasmo da je jabuka malo se zalećela u kićenju i kalo svako ima pravo na svoj izbor, nismo se miješali, ali ti kao rođaka si tim činom ugrožena i mi ćemo pomoći koliko možemo. Sazva se zbor u obližnjim klancima i sva pernata stvorenja puštiše glas o ogromnoj prevari i porobljavanju jabuke.. NASTAVAK SLIJEDI