O snazi ćutanja

Arhimandrit Rafail (Karelin)

TAJNA SPASENjA

O snazi čutanja

U tihovanju i udaljavanju od svijeta presušuje bujica vanjskih utisaka. Ovdje kod čovjeka ostaje borba sa svojim osjećanjem i sa demonima, on postepeno ulazi u svoje srce sa Isusovom molitvom i isisava iz njega prljave vode. Kada se strasti smiruju, kao divlje zvijeri, i rasijavaju se zunzajuci rojevi pomisli, onda um dobija mogućnost da uđe u riječ molitve. Apostol Petar uporedjuje ime Bozje sa jutarnjom zvijezdom koja se rađa u duši čovjeka (2. Pet 1, 19). U svijetu svjetlost ove zijezde jedva se nazire kroz gustu maglu. U ćutanju ona svjetluca kao dragulj u dubinama srca. Čovječji govor zahtijeva ogromnu psihičku energiju. Vrši se obrada ogromne količine informacija, koje se nalaze u sjećanju, zatim se on oblači u oblik misli i emituje preko riječi kao sistem simbola i kod čovječje duse. Ovde se uključuju emocije i fantazije.

A ako čovjek zloupotrebljava riječ, na primjer, laže sa odredjenim ciljem, onda on gradi svoj sopstveni iluzorni svijet, koji mora držati u sjecanju i izdavati ga za realnost. Svako može da prati na samom sebi kako čovjeka iscrpljuje mnogogovorljivost: on se osjeća prazan i umoran. Poslije “pira” praznih riječi on se budi kao pijanica poslije pijanke, sa odvratnošcu samom sebi. Mišljenje kod čovjeka, koji govori mnogo, postaje-površno i ako dopustimo ovu rijec, vulgarno.

Ćutanje čuva ogromnu duhovnu snagu, u ovu energiju koju smo rastraćili badava, uliva se riječ molitve, ona se odomaćuje u čovječjoj duši kao lutalica koji se vratio iz daleka pod krov očeve kuće.

U ćutnji strasti manje uznemiravaju dušu, i zato blagodat jače djeluje na srce čovjeka i ćutljivac počinje da shvata riječi Apostola Pavla o tome da se Sveti Duh moli u nama bezglasnim glagolima (Gal 4, 6; Rim 8, 26). Um ćutljivca predstoji Bogu. U ovome je glavni cilj ćutanja – stalno biti sa Božanstvom, spojiti sa njim svoje srce. Prema mišljenju Isaka Sirina, car raspoređuje zvanja i duznosti medju svojim velmožama, ali postoje duhovni prijatelji cara, koji nemaju zvanja, ne upravljaju gradovima, ali su uvijek sa carem, sa njim razgovaraju, i on njima otkriva svoje misli. Takvi “prijatelji cara” su ćutljivci, koji su uvijek s njim i zato su oslobodjeni od vanjskih poslova, njihovu molbu o miru prima car nebeski, njihov glas on sluša uvijek.

U svijetu se moguće spasiti. Djela milosrđa, propovjed vjere, podvizi ljubavi – to su darovi koji se prinose Bogu. No najdragocjenije, što postoji u svijetu, je ljudsko srce i to prinosi Bogu bezmolvnik. Prinosi kao dar ne samo za sebe vec i za ovaj grešni svijet. U ćutanju čovjek shvata da je blag jedino Gospod, zato sve radosti svijeta čine mu se kao mrtvo slovo na papiru, a strasti u kojima živi svijet gorke kao pelin. Posao monaha je ćutanje. I (negovorenje) tišina. Monah u svijetu – to je “unijat”, koji hoce da spoji u sebi dvije vjere i najcesce u njegovoj dusi pobjedjuje mir. U ćutnji i tišini, u odvojenosti od vanjskih informacija, duši se otvaraju novi izvori znanja. To su urođena znanja koja su joj bila data od samog početka kao liku i podobiju Božijem i koja je ona čuvala kao pod hrpom vanjskih utisaka, kao u grobu kao u dubinama svoga osjećanja nepoznatog za sopstvenu svijest. Sada se u tišini ova znanja otvaraju duši, kao nađeno skladište. U tišini se otkriva duhovna intuicija čovjeka. Kao što  struna u harfi Eola zvuči od povjetaraca, tako unutrašnjim sluhom duša čuje glas nevidljivih sila, koje joj postaju bliske, od njih ona dobija prosvjecenje. Zato učenje uči covjeka nekakvoj mudrosti. Zahvaljujuci svome duhovnom iskustvu on počinje da vidi duše drugih ljudi.

Ćutnja – to je stalna molitva. Sveti Oci su rekli: Molitva svemu uči, čak samoj molitvi. Ćutanje – to nije samo pustinja, usamljeništvo od ljudi i svijeta – to je prebivanje sa samim sobom, tačnije duha s Bogom. Za ćutanje i tisinu čovjek se mora boriti, iskopavati ga kao plijen u boju, iz kandži svijeta koji kao čudoviste želi da proguta bez ostatka sve vrijeme čovjekovog zivota i sve sile njihove duše. Većina ljudi, cak hrišćana, ne shvataju podvig ćutanja. Oni govore da je potrebno pomagati u ime ljubavi, dok vide samo vanjske tjelesne i duševne patnje. A ta nesavršena tragedija svijeta – to je otpadanje njegovo od Boga. koje dugo traje, njegovo pretvaranje u polju mračnih sila, jezivo demoniziranje, koje se dešava pred našim očima, carstvo pakla na zemlji, vlast satane, koja krv ljudi pretvara u zlato, a same ljude u moralne trupove, zaključane u kavez kao pohotljive majmune. Tragedija svijeta kao perspektiva vječnosti, vjećnosti kao demonizacije van je Boga – to najveće zlato ostaje za ljude neprimijećeno, kao da je sakriveno u magli. Demonske sile ne mogu se odagnati samim tjelesnim milosrđem. U borbu sa nevidljivom silom “stratega zla” – palih duhova – može stupiti samo nevidljiva sila molitve, koja je sposobna ponovo vratiti blagodat na zemlju. Zato đavo ustaje protiv podviga ćutanja. On mu suprotstavlja brigu o siromašnim, propovijed vjere, bavljenje bogoslovskim radovima – sve što treba samo da bi čovjek postao nesposoban prema unutračnjoj blagodatnoj molitvi čega se stvarno demon plaši.

Molitva za mir – to je najteži podvig, Prepodobni Arsenije Veliki, izabravši podvig ćutanja i tišine, pokazao se viši nego njegov duhovni prijatelj prepodobni Mojsej Murin, koji je brinuo za bolesnike, primao skitnice i završio svoj život mučenićki. Gospod prima sve vidove milosrđa. Sveti Jovan Zlatousti rekao je: “Daj žednome čašu vode i primi za to carstvo”. Ali ćutanje i tišina – to je podvig drugih razmjera, mi bismo rekli, kosmičkog značenja. Pred njim su djela duhovnog i tjelesnog milosrđa – to je svjetlost svjetionika u poređenju sa sijanjem zvijezde.