Bila jednom zlatna jabuka. Ne bješe ona satkana samo od zlata, platine i plemenitih metala, dragog kamenja i bogatstava materijala. Njeni ornamenti iskazivahu epohe koje prolazahu kraj nje a koje joj darivahu parčiće svoje kulture, očarani u kakvim uslovima ona raste. Mirisala je nadaleko i naširoko ne samo na planeti nego i kroz galaksije. Dođoše neke lijane do nje tako rastući i počeše je vabiti da će bit još ljepša ako se one graciozno uviju oko njenih grana. Nećkala se jabuka zlatna malo, ali reče u sebi, pa što bi mi smetalo da i ja naučim nove oblike od lijane i da me malo okiti? Pristade ali joj reče - malo samo priđi i po koji struk biće dosta! Lijana se nasmija zmijinjim okom i poče diskretno plesti sebe oko jabučinog stabla. Sve je ličilo na eleganciju, do ure kada je lijana uspjela toliko da nabuja da joj je stiskala stablo i nije joj dala da raste. Lijanini listovi poput krošnji izdigoše se i zakloniše sunce. Osta jabuka u pat poziciji i poče da se guši. Krenuše otpadati njeni ornamenti. Sve je to lijana polako krala i sebi pripisivala. Zorila se jabučinim elementima, biserima i dragim kamenjem koje je lagano odrubila sa jabuke, svog domaćina. Naiđe jednog dana tako mali puž i čudiše se kakvo je megalomansko mjesto nastalo na brdašcu gdje je zadnji put vidio jabuku u svom punom sjaju. Od šume lijana se cijelo brdo nije viđelo ni koliko je niti pogled u daljine. Nešto mu tu nije bilo u redu, uporan bješe puž da pobijedi svoju prirodnu sporost da bi saznao šta bi sa jabukom. Činjaše mu se jednom kad uđe da je zabasao u džunglu jer se za njime zatvarahu svi prilazi kroz koje je uspio proći. Žile lijane pune informacija, crple su iz jabuke i rastavljale na komade kompletno njeno biće, fiziku, hemiju, istoriju, energiju. Uz strah od prizora koji vidi, želja da dođe do jabuke bivala je još jača.
Hrlio je mali puž i u putu srete još jednog očigledno onemoćalog puža. Ovaj bješe veći ali gotovo na izmaku snaga. Mali puž ga prenu kao iz dugog sna i upita ga koliko je već dugo tu. Veliki puž srećan što ga viđe, objasni mu da je vidio šta se sa jabukom dešava i hrlio joj je u pomoć ali kako je veći, ne mogade dugo da se bori sa snagom lijane. Mali puž mu objasni da mu je ponestalo snage. Doda mu jedan list lijane i reče - evo ti malo žvakni ali pazi, lijana je jaka, koristi energiju jabuke ali je izmijenila, može da ti pomuti um. Grickaj pomalo da ti da snagu onda kada ti treba a ja ću bit uz tebe da uspijemo. Išli su tako danima, mjesecima, uskoro su počeli nailaziti na ostale puževe koji su bili na izmaku snaga i pravila se četa odabrana. Uspijevali su da sažvaću lijanine slabe tačke i onemoguće je da raste dalje na tim krajevima koje su izgorjeli svojom kisjelinom. Mali puž je pazio koliko lijaninih listića uzimaju u toku nedjelje i sve je išlo finim tokom. Naiđoše i na malu pticu koja je sa gnijezdom i tićima pala na tlo i hranila se crvima iz preostalih jabuka. Bješe velika ali ne mogade sama rastrgnuti lijane a tići tek malešni nejaki da kandžicama išta urade. Puževi joj ispričahu za svoj pohod i ona reče - kada bi samo mogla da pustim glas preko ove džungle od lijana, dozvala bih svog brata sokola što u visinama živi i on bi nam pomogao. Puževi se složiše da im treba pomoć, organizovaše se i počeše da prže lijane oko gnijezda danima su se pentrali u vis ali se rupa sužavala.. bojali su se da ptica neće uspjeti. No, morali su vjerovati. Proces oslobođenja jabuke predugo traje, a srce slabo kuca. Nakon par dana jedan od puževa progore najgornju granu i ugleda nebo! Oh kako je plavo nebo bilo.. i ubrzo ugleda purpurne oblake na njemu i zalazak ih oboji u vatreno crvene te ugleda sokola i zaplaka od prizora. Nije vidio ni neba ni te ljepote već mjesecima. Javi svim svojim saborcima na granama da dojave ptici što je vidio i ptica sjetna reče, - moramo čekati sjutra, to je bio njegov zadnji let za današnji dan. Iako umorni ali ohrabreni puževi nastaviše sa širenjem rupe..
Prvi jutarnji odsjaji neba probudiše ptiće.. srce im zaigra i majka po prvi put začu njihov pijuk.. Lijana se od ovog zvuka stresla sva. Zemlja se zadrma pod njom a ne mogade otkriti đe se desila uzbuna. Toliko je nabujala da sama sebi nije znala ni kraj ni početak. Na kraju pomisli.. šta mi mogu kada sam moćna, ovoliku lijanu tolike godine niko zaustavio nije i niti će moć kad ni ja sebi ne znam konca ni početka. Sunce je bivalo sve visočije i majka ptica poče letjeti iako se bojala da li će uspjet da se sjeti da poleti. Čim je pomolila svoju glavu vanka i osjetila čisti vazduh u odsustvu konstantne truleži lijane, raširi krila i vinu se nebu pod oblake. Letjela je kao soko dopuštajući vazdušnoj struji da joj očisti krila od podzemnog smrada. Sve trunje i memle izbaci iz svojih krila ploveći na strujama vjetra kao kakva gracija. Ubrzo je ugleda njen rođak i stadoše na obližnjoj litici.. Začudi se on i reče - bogami rođako, svjedoci bijasmo simbioze lijane i jabuke no mišljasmo da je jabuka malo se zalećela u kićenju i kalo svako ima pravo na svoj izbor, nismo se miješali, ali ti kao rođaka si tim činom ugrožena i mi ćemo pomoći koliko možemo. Sazva se zbor u obližnjim klancima i sva pernata stvorenja puštiše glas o ogromnoj prevari i porobljavanju jabuke.. NASTAVAK SLIJEDI
