Lav i mrav u basni - NE DIRAJ LAVA DOK SPAVA

 Bio jednom jedan star lav koji je volio puno da spava. Jednoga dana, lav je zaspao u polju pod hladom akacije. U blizini je naišlo jato mrava koje je krenulo na put u drugu koloniju preko rijeke. Išli su tako oni i naišli na našeg pospanog lava i odlučiše da ga zaobiđu, jer je poznato da se lav ne dira dok spava. Međutim, jedan jako smotani mrav je kasnio i jedva hvatao ritam sa njima. Nije uspijevao da navuče svoju obuću kako treba i izgubio se u putu daleko od njih. Stigavši do lava, odlučio se na taj potez, da pokuša da uhvati prečicu preko njegove grive i stigne svoje jato.

Počeo je mali mrav da se penje i dok je stigao to grive očešao je lava po uvetu i probudio ga. Lav se stresa iza sna i poče da riče:

- Ko dira lava dok spava?

Mrav se prepade od njegove rike i reče:

- Mili i dobri lave, izvini što sam te probudio ali ja strašno kasnim a moje jato je odavno prošlo pored tebe. Htio sam samo da preskočim, nađem preči put da ih stignem. Oprosti mi!

- E pa to ne može tako - reče ljutito lav - nego ima da mi za uzvrat odradiš jedan zadatak! Ako ne uradiš, poješću te. Ako uradiš, povešću te tvome jatu!

Mrav se nije dugo mislio nego je prihvatio zadatak.

- Vidiš onu tamo rupu u zemlji? Tamo živi mama krtica. Poćićeš tamo i donijeti mi od nje, jednu zlatnu dlaku.

Mrav se snuždeni uputi u krtičnjak i pokuca na vrata. 

- Ko je tamo? - upita mama krtica

- To sam ja mrav! Treba mi jedna tvoja zlatna dlaka, tražio mi je lav!

- Odlazi odavde, ne dijelim svoje zlatne dlake bilo kome ja!

Onda se ču strašan plač, Bebe krtice nisu davale mami danima da spava. Mrav se nečega sjeti pa upita krticu:

- A mogu li ja kako da Vam pomognem oko beba krtica?

Krtica razgorači oči i pusti ga u svoju kuću. Mrav izvadi iz torbe jednu frulicu i poče da svira. Nedugo zatim, krtice su zaspale čvrstim snom. Mama krtica se obradovala što konačno ima svoj mir i darivaše mrava zlatnom dlakom. 

Dođe mrav do lava i donese mu nagradu koju je dobio za svoj trud i lav, iznenađen, prihvati da ispuni svoj dio dogovora i ponese mrava na grivi kroz preriju. Prolazili su sati a lav se umorio od trke i zastade ispod velikog drveta da odmori. Mrav se uskomešao i pitao ga da li su stigli jato. Lav mu je odgovorio da je on star i da mora malo da odmori a da on može da odradi drugi zadatak, dok čeka da se lav naspava.

- Vidiš ovo drvo? Na njemu spava prtica soko u gnijezdu u kom se nalazi jedna zlatna grančica. Soko ti je neće dati, moraš da se snađeš da je uzmeš. Ja te čekam ovdje.

Misli se sad mrav misli, kako će da dohvati zlatnu grančicu i stavi pakovanje žvaka u usta. Ispenja se na drvo i pokuca na gnijezdo.

- Dobar dan!

- Ma ko ovo kuca u ove sate.. dobar.. dan, a vidi neki mrav!

- Ovdje inspekcija za gnijezda, molim Vas, morate da me pustite da provjerim je li sve u redu sa Vašim gnijezdom. 

- Kakva inspekcija? Niko nam ništa nije najavio! - pobuni se soko

- A to biramo reone kako nas zapadne, molim Vas ovo je za Vašu bezbjednost, ništa ne brinite, sve ću da provjerim ako đe treba, odma ću da popravim. 

I pusti ga soko u gnijezdo, nemade kud. Mrav je ušao i tragao, tragao i na kraju našao zlatnu grančicu. Pažljivo je izvukao grančicu i izvukavši onu žvaku, pažljivo povezao ostatak granja da ostane sve utegnuto i na mjestu. Prošunjao se još malo da kupi vremena, zakrpio gdje furi i izašao pred sokola pažljivo sakrivši grančicu. 

- Sada je sve u redu, popravio sam gdje treba, mirni ste barem pet godina!

- E hvala ti druže! Sve najbolje i ajd polako!

Sjuri se niz drvo mrav sav srećan i odnese lavu zlatnu grančicu. Lav bješe još više iznenađen i pokupi ga grivom te ga odnese u galopu niz preriju. Nakon nekog vremena ugledaše rijeku i stigavši na obalu, lav se opet osjeti umornim. 

- E ja te do ovde dovedoh a ti vidi kako ćeš dalje. Umorio sam se moram da odspavam. - reče lav.

- A lave pa pogledaj, moje je jato odma preko rijeke, kako misliš da rijeku pređem, jadan, mali i sam? - pobuni se mrav.

- Ako ti je milo idi, ako hoćeš da te prebacim, sačekaj da odmorim a do tada imaš još ovaj zadatak.

- Ma koji sad zadatak crni lave, što ti je sad palo na um?

- Vidiš tamo onu kornjaču? Ona čuva zlatna jaja, moraš od nje da mi doneseš zlatno jaje.

Misli se misli mrav. Ako sada stane ostaće vječito sam i onda pošto je smislio, odlučno se uputi ka kornjači. 

- Dobar dan, kako ste? Jeste li umorni? - upita kornjaču mrav.

- Jesam bogami, viđi koliko jaja imam da čuvam na ovi žaropek ođe, tačno me mala snaga hvata! - odgovori zapuvano kornjača.

- Pa ne morate da čuvate sva jaja, samo ona u kojima su kornjače?

- A kako ja pametnjakoviću da znam u koje ima a u koje nema?

- Sad ću da Vas naučim - reče mrav i pođe u obližnji rit i otkinu jednu travku sa debljim krajem i dođe do jednog jajeta. Udari ono jaje a ono učini 'cang' a zatim, pođe do sledećeg jajeta i uradi isto, pri čemu se čulo 'tup'. 

- Е - veli mrav - ovo što je uradilo cang, tu nema kornjače, a ovo đe kaže tup, tu ima!

- Skloni se da vidim - reče ljutito kornjača, te uze ono jaje što cangnuše pa ga razbi o kamen u paramparčad. I zaista, u jajetu nije bilo konjače. Sva srećna mu reče.

- E pošto si mi dao jako bitnu informaciju, evo sam poređala 10 jaja. Koje cangne, tvoje je da ga nosiš kao zahvalnost za ovo što sam danas naučila.

Poče lupati mrav i čim ču poznati zvuk, uze jaje i zahvali se kornjači. Ponese ono jaje lavu i on se zadovoljno nasmijao te reče:

- Opasan si ti mrav, ali si zaslužio da te prenesem preko rijeke. Penji se na grivu, najvisočije što možeš, jer nam valja preći rijeku. - i krenu lav da pliva i pliva i prepliva cijelu rijeku. Mrav je bio srećan što opet vidi svoje jato a lav je dobio svoja tri dara.

Da li znate djeco draga, zašto je lavu trebala zlatna dlaka, zlatna grančica i zlatno jaje?

Ne znate?

Otkriću Vam tajnu - lavu su trebale te tri zlatne stvari, da napravi sebi veliku zlatnu krunu, jer je lav kralj svih životinja.

Čiča miča, gotova je ova priča!

Kult njenog imena

Sunčano jutro u Nazaretu ugleda lice uspavane Marije Ohane. Kapci joj bjehu još uvijek teški od Isakovih grubih i potmulih riječi upućenih na njen račun. Svađa koja je prethodila neočekivano oslobađajućem raskidu, kao da je donijela freški povjetarac s jezera u njeno napaćeno biće. Rođena u porodici razdvojenih roditelja, gdje ih je otac napustio zbog druge žene, taj usud ju je pratio kad god je htjela da nađe svoj put. Dugo vremena je osjećala kao da je vrijeba jedna neverbalna osuda od strane njenog partnera. Kao da je igru između njih vodila neka nevidljiva sila. Prošla je godina dana odkako ju je njen voljeni uvjeravao da to što je njegov otac paroh u jednoj sinagogi, neće uticati na njihovu vezu. Uvijek je osjećala neku neprijatnu tišinu u njihovom domu iako je njegova majka bila vrlo predusretljiva žena, koja ju je, ipak, nazivala svojom ćerkom. Od prvog dana njihove veze, morala se ispoštovati tačna procedura gdje što i kako ide. Koji se rođaci prvi posjećuju, kako bi oni dali svoj sud o potencijalnoj mladoj. A ona, bila je besprekorna djevojka. Uprkos porodičnoj tragediji, završila je studije iz psihologije, stažirala u Americi i vratila se da predaje na uglednom institutu u blizini Magdale. Pa ipak, njen voljeni je odlučio da se prikloni ocu i ostavi je da visi u ljubavnom vakuumu nakon svoje žučne svađe sa sopstvenim ocem.. dok je ona čvrsto stajala na zemlji ne razumjevši u momentu težinu situacije. U njenoj se glavi dugo svijalo pitanje na koje nikada nije uspjela da pronadje odgovor.

Otišavši do prozora svoje profesorske sobice, pred njom se pružao predivan pogled na Galilejsko more. U blizini je bio I arheološko nalazište rodnog mjesta Marije Magdalene, žene koju su u Bibliji, htjeli kamenovati, jer je bila kraljica noći. Od pogroma ju je spasio sin božiji nakon čega je ona postala njegova sljedbenica. Nikada je nisu prihvatili ravnopravnom učenicom I u samim spisima pozicija tog lika nije jasno objašnjena. Tada joj je sinulo..

Nikada nije razumjela poglede vršnjaka kada bi izgovarala svoje ime. Neki bi je gledali sa prezirom, dok bi neki od njih ipak pokušali dobaciti neki flert, opasku na ivici degutantnog. Čitajući knjige, povezujući koordinate, shvatila je da sve to ima veze sa mjestom u kome se nalazi. Na drugoj strani okeana, njeno ime je poštovano i cijenjeno od strane svih kultura i vjera ali tu, u njenom rodnom mjestu, medju svojima, zazirali su od nje. Kult Marije Magdalene izvajan od davnina je oblačio njen život u sve nijanse sive dok je krčila svoj put do uspjeha...

..istog dana u Rimu, munje su parale sivo-bijele oblake u divljoj tutnjavi atmosfera iznad grada. Marija Antonelli je žurno ulazila u zgradu bojeći se da će zakasniti na sljedeći sastanak. Očekivao ju je nervozni bogati preduzetnik, koji se bojao da će ga žena pronaći i tužiti ga za preljubu iako nije mogao da odoli tom svom poroku. U jednom momentu joj je zazvonio telefon. Prekinula je poziv nervozno dajući do znanja da nema kada za duge razgovore. Zalupila je vrata svom snagom i zadihana stala na sred sobe. Izgledala je zanosno. U mantilu boje kože, njena riđa kosa se spuštala u loknama od tjemena do vrhova koji su dodirivali njena ženstvena ramena. Oči boje jantara su sijevale ispod dugačkih trepavica dok se hvatala za torbu da pronađe ključ od vrata. Julio ju je ugledao i sklopio ruke – Maria, bella, ne možemo danas, moja Gracija mi je dala do znanja da zna gdje se krećem, može svakog časa.. – Marija je uzdahnula kada mu je zazvonio telefon na koji se morao javiti. Ćutke je klimnula glavom, pokazavši mu da je slobodan. Zatvorila je vrata od sobe i raskomotila se na baldahinu na kome bi sada već ubila dobru prosječnu platu lihvara na uglu.. ali.. iskreno nije joj bilo do toga. Danima ju je već smarao Salvatore.

Neobično stidljiv mladić par godina mlađi od nje ju je upoznao na partiju na kom ga je pozvao dobar drug njenog makroa i zatražio njen broj. izašli su na ručak i ona je mogla bolje da ga osmotri u svjetlosti sunca. Imao je divno lice, crnu kovrdžavu kosu i zelene oči. Djelovao je povučeno ali joj je priznao da je posmatra duže vrijeme na partijima i da ima ozbiljnu namjeru da je upozna kao osobu. Odmahnula je glavom jer odavno je nije neko posmatrao na taj način. Smatrala je to prolaznim adrenalinskim porivom jer njenom šarmu je malo koji mogao da odoli. Ubrzo ispod vrata proviri mala roza koverta. U nevjerici ustade i otvori je. “Na pjaci San Marko, tačno u ponoć, dođi da te odvedem na put ka zvijezdama..”, u potpisu – Salvatore. Ubrzo na katedrali krenuše zvona, otkucavajući 11 sati uveče. Brzo se presvukla u bež haljinu sa čipkom, i ogrnula bijeli mantil sa kapuljačom predajući se želji za iznenadjenjem. Kiša je prestala da pada, a vazduh je mirisao na smilje I mirtu iz obližnje katedrale. Salvatore ju je čekao kraj fontane, I odmah je prepoznavši, uvede je u obližnji restoran koji je bio zakupljen samo za njh dvoje. Uhvaćena u mrežu gostoprimstva a željna da utekne odatle, kao srna pred lovcem, ostalo joj je samo da ga sasluša. Tražio je njen pogled koji je lutao po ambijentu I kako ga nije našao, uhvatio ju je za ruku I kažiprstom počeo da pravi male koncentrisane krugove po njenoj koži. Nikada nije osjetila ništa slično a dodir ju je natjerao da se smiri I fokusira na njega. Onda je pogledao u oči. Snaga njegovog prodornog pogleda je poput mača ogolila i poslednji atom otpora u njenom biću. Tiho joj je rekao da odlično zna njenu istoriju. Bolni gubitak njene majke je bio pretežak za njenog oca, koji ju je ostavio kod njene tetke, kako bi pošao na hodočašće da iscijeli svoju dušu. Rekao joj je I da zna, da je njen izbor bio mladalački revolt koji joj je postao rutina, jer shvata da ona ne vjeruje više nijednom muškarcu nakon što ju je onaj, koji je trebao da je štiti, ostavio. Nakon ostavljanja darova u porodičnoj crkvi njegove familije, sanjao je njen lik I gospa mu je rekla da mora da je pronađe jer, on drži u srcu lijek za njenu dušu.

Marija ga je slušala zapanjena u nevjerici da je to što čuje istina. U jednom momentu je ugledala tračak suze u njegovim očima, što ga je natjeralo  da ih brzo obriše. Obećao joj je da će posvetiti svoj život da od nje učini ženu voljenu I onu koja je vrijedna poštovanja.

Bilo je vrijeme pashe i ponoćne mise a te se noći konačno jedna Marija osjećala blagoslovljeno u Rimu.

Prim.aut. – Priča je nastala na istraživanju značenja imena I koliko je bitno biranje istog za svaku individuu. S obzirom da ne biramo svoje ime po rođenju, već nam ih daju naši roditelji, kumovi, rođaci, u više navrata se dešava da ljudi imaju pokupljene predrasude u odnosu na nosioca datog imena. Svako ime je ključ naše pažnje ali I informacija koja privlači energije u polju ili sredini u kojoj djelujemo. U katoličkoj religiji recimo postoje 2 imena koja se dodjeljuju osobi, u pravoslavnoj vjeri je moguće promjeniti I dodati staroslovensko ime ili pak, po zakonu je moguće promjeniti ime dato rodjenjem. U pojedinim islamskim zemljama se navodi “sin toga koji je sin ovoga a sin onoga” I tako se energije predaka povezuju sa njihovim potomkom. U kulturama je poznato I vjerovanje da davanje neobičnog imena ili imena sa korjenom neke riječi, utiče na dalji usud porodice. Tako se u Crnoj Gori, davalo ime Stanija ili Granica u porodici gdje je žena rađala puno djece. Ako porodicu prati neko prokletstvo, davalo bi se ime iz druge religije kako bi se preokrenula sreća porodu. Mijenjala su se I prezimena iz krvne osvete ili progona druge vrste. U trendovima davanja imena danas, nadimci su uzeli ulogu imena. Što više slova ima neko ime, to je njegova energija složenija. Upravo poenta kompletne priče jeste da je biranje imena nešto što označi cio život, kako energetski, tako i stvarima koje ono privlači. Ime majke božije i sljedbenice Isusove nije lako nositi, pogotovu u svijetu marijofila ili marijodiuma.

Zlatna jabuka i puž

Bila jednom zlatna jabuka. Ne bješe ona satkana samo od zlata, platine i plemenitih metala, dragog kamenja i bogatstava materijala. Njeni ornamenti iskazivahu epohe koje prolazahu kraj nje a koje joj darivahu parčiće svoje kulture, očarani u kakvim uslovima ona raste. Mirisala je nadaleko i naširoko ne samo na planeti nego i kroz galaksije. Dođoše neke lijane do nje tako rastući i počeše je vabiti da će bit još ljepša ako se one graciozno uviju oko njenih grana. Nećkala se jabuka zlatna malo, ali reče u sebi, pa što bi mi smetalo da i ja naučim nove oblike od lijane i da me malo okiti? Pristade ali joj reče - malo samo priđi i po koji struk biće dosta! Lijana se nasmija zmijinjim okom i poče diskretno plesti sebe oko jabučinog stabla. Sve je ličilo na eleganciju, do ure kada je lijana uspjela toliko da nabuja da joj je stiskala stablo i nije joj dala da raste. Lijanini listovi poput krošnji izdigoše se i zakloniše sunce. Osta jabuka u pat poziciji i poče da se guši. Krenuše otpadati njeni ornamenti. Sve je to lijana polako krala i sebi pripisivala. Zorila se jabučinim elementima, biserima i dragim kamenjem koje je lagano odrubila sa jabuke, svog domaćina. Naiđe jednog dana tako mali puž i čudiše se kakvo je megalomansko mjesto nastalo na brdašcu gdje je zadnji put vidio jabuku u svom punom sjaju. Od šume lijana se cijelo brdo nije viđelo ni koliko je niti pogled u daljine. Nešto mu tu nije bilo u redu, uporan bješe puž da pobijedi svoju prirodnu sporost da bi saznao šta bi sa jabukom. Činjaše mu se jednom kad uđe da je zabasao u džunglu jer se za njime zatvarahu svi prilazi kroz koje je uspio proći. Žile lijane pune informacija, crple su iz jabuke i rastavljale na komade kompletno njeno biće, fiziku, hemiju, istoriju, energiju. Uz strah od prizora koji vidi, želja da dođe do jabuke bivala je još jača. 

Hrlio je mali puž i u putu srete još jednog očigledno onemoćalog puža. Ovaj bješe veći ali gotovo na izmaku snaga. Mali puž ga prenu kao iz dugog sna i upita ga koliko je već dugo tu. Veliki puž srećan što ga viđe, objasni mu da je vidio šta se sa jabukom dešava i hrlio joj je u pomoć ali kako je veći, ne mogade dugo da se bori sa snagom lijane. Mali puž mu objasni da mu je ponestalo snage. Doda mu jedan list lijane i reče - evo ti malo žvakni ali pazi, lijana je jaka, koristi energiju jabuke ali je izmijenila, može da ti pomuti um. Grickaj pomalo da ti da snagu onda kada ti treba a ja ću bit uz tebe da uspijemo. Išli su tako danima, mjesecima, uskoro su počeli nailaziti na ostale puževe koji su bili na izmaku snaga i pravila se četa odabrana. Uspijevali su da sažvaću lijanine slabe tačke i onemoguće je da raste dalje na tim krajevima koje su izgorjeli svojom kisjelinom. Mali puž je pazio koliko lijaninih listića uzimaju u toku nedjelje i sve je išlo finim tokom. Naiđoše i na malu pticu koja je sa gnijezdom i tićima pala na tlo i hranila se crvima iz preostalih jabuka. Bješe velika ali ne mogade sama rastrgnuti lijane a tići tek malešni nejaki da kandžicama išta urade. Puževi joj ispričahu za svoj pohod i ona reče - kada bi samo mogla da pustim glas preko ove džungle od lijana, dozvala bih svog brata sokola što u visinama živi i on bi nam pomogao. Puževi se složiše da im treba pomoć, organizovaše se i počeše da prže lijane oko gnijezda danima su se pentrali u vis ali se rupa sužavala.. bojali su se da ptica neće uspjeti. No, morali su vjerovati. Proces oslobođenja jabuke predugo traje, a srce slabo kuca. Nakon par dana jedan od puževa progore najgornju granu i ugleda nebo! Oh kako je plavo nebo bilo.. i ubrzo ugleda purpurne oblake na njemu i zalazak ih oboji u vatreno crvene te ugleda sokola i zaplaka od prizora. Nije vidio ni neba ni te ljepote već mjesecima. Javi svim svojim saborcima na granama da dojave ptici što je vidio i ptica sjetna reče, - moramo čekati sjutra, to je bio njegov zadnji let za današnji dan. Iako umorni ali ohrabreni puževi nastaviše sa širenjem rupe..

Prvi jutarnji odsjaji neba probudiše ptiće.. srce im zaigra i majka po prvi put začu njihov pijuk.. Lijana se od ovog zvuka stresla sva. Zemlja se zadrma pod njom a ne mogade otkriti đe se desila uzbuna. Toliko je nabujala da sama sebi nije znala ni kraj ni početak. Na kraju pomisli.. šta mi mogu kada sam moćna, ovoliku lijanu tolike godine niko zaustavio nije i niti će moć kad ni ja sebi ne znam konca ni početka. Sunce je bivalo sve visočije i majka ptica poče letjeti iako se bojala da li će uspjet da se sjeti da poleti. Čim je pomolila svoju glavu vanka i osjetila čisti vazduh u odsustvu konstantne truleži lijane, raširi krila i vinu se nebu pod oblake. Letjela je kao soko dopuštajući vazdušnoj struji da joj očisti krila od podzemnog smrada. Sve trunje i memle izbaci iz svojih krila ploveći na strujama vjetra kao kakva gracija. Ubrzo je ugleda njen rođak i stadoše na obližnjoj litici.. Začudi se on i reče - bogami rođako, svjedoci bijasmo simbioze lijane i jabuke no mišljasmo da je jabuka malo se zalećela u kićenju i kalo svako ima pravo na svoj izbor, nismo se miješali, ali ti kao rođaka si tim činom ugrožena i mi ćemo pomoći koliko možemo. Sazva se zbor u obližnjim klancima i sva pernata stvorenja puštiše glas o ogromnoj prevari i porobljavanju jabuke.. NASTAVAK SLIJEDI

Najstarija Kci

Najstarija Kci

O snazi ćutanja

Arhimandrit Rafail (Karelin)

TAJNA SPASENjA

O snazi čutanja

U tihovanju i udaljavanju od svijeta presušuje bujica vanjskih utisaka. Ovdje kod čovjeka ostaje borba sa svojim osjećanjem i sa demonima, on postepeno ulazi u svoje srce sa Isusovom molitvom i isisava iz njega prljave vode. Kada se strasti smiruju, kao divlje zvijeri, i rasijavaju se zunzajuci rojevi pomisli, onda um dobija mogućnost da uđe u riječ molitve. Apostol Petar uporedjuje ime Bozje sa jutarnjom zvijezdom koja se rađa u duši čovjeka (2. Pet 1, 19). U svijetu svjetlost ove zijezde jedva se nazire kroz gustu maglu. U ćutanju ona svjetluca kao dragulj u dubinama srca. Čovječji govor zahtijeva ogromnu psihičku energiju. Vrši se obrada ogromne količine informacija, koje se nalaze u sjećanju, zatim se on oblači u oblik misli i emituje preko riječi kao sistem simbola i kod čovječje duse. Ovde se uključuju emocije i fantazije.

A ako čovjek zloupotrebljava riječ, na primjer, laže sa odredjenim ciljem, onda on gradi svoj sopstveni iluzorni svijet, koji mora držati u sjecanju i izdavati ga za realnost. Svako može da prati na samom sebi kako čovjeka iscrpljuje mnogogovorljivost: on se osjeća prazan i umoran. Poslije “pira” praznih riječi on se budi kao pijanica poslije pijanke, sa odvratnošcu samom sebi. Mišljenje kod čovjeka, koji govori mnogo, postaje-površno i ako dopustimo ovu rijec, vulgarno.

Ćutanje čuva ogromnu duhovnu snagu, u ovu energiju koju smo rastraćili badava, uliva se riječ molitve, ona se odomaćuje u čovječjoj duši kao lutalica koji se vratio iz daleka pod krov očeve kuće.

U ćutnji strasti manje uznemiravaju dušu, i zato blagodat jače djeluje na srce čovjeka i ćutljivac počinje da shvata riječi Apostola Pavla o tome da se Sveti Duh moli u nama bezglasnim glagolima (Gal 4, 6; Rim 8, 26). Um ćutljivca predstoji Bogu. U ovome je glavni cilj ćutanja – stalno biti sa Božanstvom, spojiti sa njim svoje srce. Prema mišljenju Isaka Sirina, car raspoređuje zvanja i duznosti medju svojim velmožama, ali postoje duhovni prijatelji cara, koji nemaju zvanja, ne upravljaju gradovima, ali su uvijek sa carem, sa njim razgovaraju, i on njima otkriva svoje misli. Takvi “prijatelji cara” su ćutljivci, koji su uvijek s njim i zato su oslobodjeni od vanjskih poslova, njihovu molbu o miru prima car nebeski, njihov glas on sluša uvijek.

U svijetu se moguće spasiti. Djela milosrđa, propovjed vjere, podvizi ljubavi – to su darovi koji se prinose Bogu. No najdragocjenije, što postoji u svijetu, je ljudsko srce i to prinosi Bogu bezmolvnik. Prinosi kao dar ne samo za sebe vec i za ovaj grešni svijet. U ćutanju čovjek shvata da je blag jedino Gospod, zato sve radosti svijeta čine mu se kao mrtvo slovo na papiru, a strasti u kojima živi svijet gorke kao pelin. Posao monaha je ćutanje. I (negovorenje) tišina. Monah u svijetu – to je “unijat”, koji hoce da spoji u sebi dvije vjere i najcesce u njegovoj dusi pobjedjuje mir. U ćutnji i tišini, u odvojenosti od vanjskih informacija, duši se otvaraju novi izvori znanja. To su urođena znanja koja su joj bila data od samog početka kao liku i podobiju Božijem i koja je ona čuvala kao pod hrpom vanjskih utisaka, kao u grobu kao u dubinama svoga osjećanja nepoznatog za sopstvenu svijest. Sada se u tišini ova znanja otvaraju duši, kao nađeno skladište. U tišini se otkriva duhovna intuicija čovjeka. Kao što  struna u harfi Eola zvuči od povjetaraca, tako unutrašnjim sluhom duša čuje glas nevidljivih sila, koje joj postaju bliske, od njih ona dobija prosvjecenje. Zato učenje uči covjeka nekakvoj mudrosti. Zahvaljujuci svome duhovnom iskustvu on počinje da vidi duše drugih ljudi.

Ćutnja – to je stalna molitva. Sveti Oci su rekli: Molitva svemu uči, čak samoj molitvi. Ćutanje – to nije samo pustinja, usamljeništvo od ljudi i svijeta – to je prebivanje sa samim sobom, tačnije duha s Bogom. Za ćutanje i tisinu čovjek se mora boriti, iskopavati ga kao plijen u boju, iz kandži svijeta koji kao čudoviste želi da proguta bez ostatka sve vrijeme čovjekovog zivota i sve sile njihove duše. Većina ljudi, cak hrišćana, ne shvataju podvig ćutanja. Oni govore da je potrebno pomagati u ime ljubavi, dok vide samo vanjske tjelesne i duševne patnje. A ta nesavršena tragedija svijeta – to je otpadanje njegovo od Boga. koje dugo traje, njegovo pretvaranje u polju mračnih sila, jezivo demoniziranje, koje se dešava pred našim očima, carstvo pakla na zemlji, vlast satane, koja krv ljudi pretvara u zlato, a same ljude u moralne trupove, zaključane u kavez kao pohotljive majmune. Tragedija svijeta kao perspektiva vječnosti, vjećnosti kao demonizacije van je Boga – to najveće zlato ostaje za ljude neprimijećeno, kao da je sakriveno u magli. Demonske sile ne mogu se odagnati samim tjelesnim milosrđem. U borbu sa nevidljivom silom “stratega zla” – palih duhova – može stupiti samo nevidljiva sila molitve, koja je sposobna ponovo vratiti blagodat na zemlju. Zato đavo ustaje protiv podviga ćutanja. On mu suprotstavlja brigu o siromašnim, propovijed vjere, bavljenje bogoslovskim radovima – sve što treba samo da bi čovjek postao nesposoban prema unutračnjoj blagodatnoj molitvi čega se stvarno demon plaši.

Molitva za mir – to je najteži podvig, Prepodobni Arsenije Veliki, izabravši podvig ćutanja i tišine, pokazao se viši nego njegov duhovni prijatelj prepodobni Mojsej Murin, koji je brinuo za bolesnike, primao skitnice i završio svoj život mučenićki. Gospod prima sve vidove milosrđa. Sveti Jovan Zlatousti rekao je: “Daj žednome čašu vode i primi za to carstvo”. Ali ćutanje i tišina – to je podvig drugih razmjera, mi bismo rekli, kosmičkog značenja. Pred njim su djela duhovnog i tjelesnog milosrđa – to je svjetlost svjetionika u poređenju sa sijanjem zvijezde.

Safir djevojka

Iznad njedara šume sa istočne strane jadranskog mora, na krševitoj litici oivičenoj borovima živješe je čovjek po imenu Teodor. Imao je kćer Taišu koja dobi ime po jednom od narodnih imena njegove žene peruanke. Taiša je izgubila majku kada se rodila ali je naslijedila njenu put i divne oči, koje poput jezera na promjenu vremena mijenjaše boju..

Djevojčica je od malena ispoljavala svoju posebnost. Naročito je voljela prirodu i šetnje po opasnim liticama Jadranskog krasa. Njena put, poput toplog kakaa odudaraše od njenih vršnjakinja a kose guste poput grive divljih konja u klisuri, bjehu sjajne i teške i ne mogahu ih ni vjetrovi Balkana zamrsiti. Volješe je sve životinje pa čak je i bravi slušaše pomno kud god je išla pratiše je po mirisu ljubičice kojom mirisaše njena duša. Jedne jeseni prativši stado, Taiša se nađe u pećini obližnje klisure i ugleda čudnu svjetlost. Kad uđe dublje i njene oči se počeše navikavati na mrak u galeriji pećine ugleda svakojake piljke sa vrha pećine koje se prelivahu u stotine nijansi boja.. preko plave, crvene, narandžaste pa do boje ljubičica ta igra boja joj je galila dusu. Čula je priču od svog oca da je to bilo omiljeno mjesto njene majke. Voljela je da sakuplja poludrago kamenje u postelji pećine i pravi od njega svakojake narukvice. Privučena sjajem sunca kroz te divne oblutke nosila bi kući po koji kamenčić koji joj priroda slaše pred koracima. Jednoga dana naiđe Taiša na dotad ne viđeni kamenčić koji sijaše nevjerovatnom svjetlošću. Bio je to divan zeleni smaragd i sva srećna ona ga odnese kući i pokaza ocu. Kad ga ugleda, ocu krenuše suze od bola koji izazva smaragd u njegovom sjećanju.

„Kćeri moja, skloni ga.. mislio sam da još neće doći taj trenutak istine ali sada moram.. moram da ti nešto saopštim..!“ – reče i sjede kao da prebira misli po nekoj velikoj knjizi sjećanja i nastavi:

„Ti si svjesna svoje posebnosti u izgledu. Znaš da ti je mati bila peruanka ali nije to jedina posebnost koju imaš. Tvoje vlasi kose su jake poput hiljada kaiševa, tvoje oči oslikavaju nebeske promjene a tvoja majka mi je ostavila u amanet tebe, cvijete nježnosti, i rekla mi da će doći dan kada moraš preuzeti saznanja o svom bitisanju. Ja ti to ne mogu reći niti objasniti kao što bi mila moja umjela i htjela, ali ujutru nađi mjesto na kom si naišla na taj kamen. Pod njim te čeka pismo tvoje majke..“ – i pogleda je očima punim molbe i suza, koje obrisa svojim radnim rukama i doda: „ molim te, dijete moje.. sve što tamo pročitaš, možda ti neće odmah biti jasno ali, shvatićeš vremenom i bez žurbe..“. Okrenu se i ode u svoju sobicu. Taišu razgali saznanje da joj je mati ostavila pismo, ali ju je ljutilo što joj otac nije nikada pominjao i promisli u sebi: „sada mi je jasna rečenica uvezena u jastuk koja kaže – sve u svoje vrijeme“. Jedva je od uzbuđenja zaspala pred zoru..

* * *

Princeza golubica

Živeo nekada neki moćan kralj u Magrebu, na sreću čitavog naroda, njegovo kraljevstvo se prostiralo po čitavom Alžiru. Najveća mu je želja bila da mu žena rodi sina, koji će ga naslediti. Stoga se često ženio, ali ga nijedna žena ne načini ocem. Kralj beše utučen, jer se, iako lišen porodične radosti, brinuo za procvat zemlje posle svoje smrti, procvat koji su omogućavali njegovi mudri zakoni.

Tako, dok je on jednom sedeo u vrtu u senci drveta, uživajući u prijatnoj svežini, prolazio je pored drveta nekakav jevrejski trgovac, koji je nudio svoju robu i vikao:
- Ko hoće da kupi jabuke rođenja?
Čuvši ove trgovčeve reči, kralj mu pođe u susret; bio je najpre iznenađen što se u ovo doba prodaju jabuke, ali još više trgovčevim rečima, te ga odmah upita:
- Kakve su ti to jabuke?
A trgovac će na to:
- One imaju čudnu moć; žena koja ih pojede mora da dobije dete - sina ili kćer.
Čuvši reči jevrejskog trgovca, najmlađa kraljeva žena odmah odjuri da kupi jednu jabuku, potom se uputi u svoju odaju, pa tamo iseče jabuku na dva dela i pojede jednu polovinu.
Uskoro u njenu sobu dođe i kralj. pa kad ugleda drugu polovinu jabuke, koja je imala divan miris i boju, zažele da je okusi i prinese je ustima. Ukus je doista bio izvrstan, te kralj sa zadovoljstvom pojede drugu polovinu.
Pošto je jabuka bila vrlo ukusna, kraljica se vrati za preostali deo jabuke. Ali, odjednom, očajna, spazi da nema druge polovine. Stoga odmah ode kralju i upita ga šta se zbilo sa jabukom, a ovaj joj prizna da nije mogao odoleti njenoj lepoti i mirisu, pa ju je pojeo.
Posle izvesnog vremena kraljica opazi da će uskoro postati majka, a kralju se istovremeno pojavi na butini neka izraslina, koja je rasla sve više i poče da mu smeta; ne mogavši se kretati zbog nje, kralj je morao da legne u krevet.
Kraljica potom rodi sina i kralj beše presrećan: ovo rođenje ispuni sve njegove želje. Zlo koje ga je snašlo ne umanji mu sreću. Želeći ipak, da se oslobodi nevolje, on posla po lekare, ali niko od njih nije znao pravi lek.

U to doba beše na osobitom glasu mudrost nekakvog čoveka iz Magreba. Taj čovek je živeo usamljeno i to u nekoj planinskoj pećini. Čuvši za njega, kralj naredi da mu ga odmah dovedu. Kad čovek iz Magreba stiže pred kralja, dobro zagleda izraslinu na nozi, pa će reći:
- Ti si pojeo jabuku rođenja.
Kralj mu prizna i ispriča mu sve po redu dodajući da je polovina te jabuke usrećila njega i kraljicu.
Čovek iz Magreba je doneo mali sandučić, pa pošto dobro pregleda kralja, izvadi iz sandučeta mali svežanj u kome je bio oštar nožić. Tim nožićem raseče izraslinu i odatle izvuče komad živog mesa. Ali dok je on to radio, kroz otvoren prozor uđe nka paunica, dohvati to živo meso i odlete s njim.
Paunica ode van granica ovog kraljevstva i yaustavi se na drvetu, čije su se grane spuštale sve do jednog pojila. Konji kralja druge zemlje dolazili su da iz pojila piju vodu. Paunica nađe podesnu granu na tom drvetu, pa na njoj savi gnezdo.
Sledećeg dana, kad konji dođoše na pojilo, konjušari opaze da ih je nešto uznemirilo, pa, zagledavši se malo u vodu, videše nekakvu senku; od te senke se i sami prepadnu. Odmah odoše da to jave svom gospodaru. Čuvši ih, kraljev sin će reći ocu:
- Oče moj, dozvoli mi da pođem na pojilo. Radoznao sam da vidim šta li ih je tako uplašilo.
Kralj to doyvoli sinu. Sutradan on povede konje na pojilo jašući na jednom od njih. Stigavši, zagleda se u vodu i u njoj spazi neku senku, koja ga mnogo začudi. To beše senka neke mlade devojke nadzemaljske lepote. Videvši je, kraljević se uzbudi i onesvesti, pa ga tako onesvešćenog preneše u dvorac. Njegov život je tri dana bio u opasnosti, tri dana je lebdeo između života i smrti. Kralj se ozbiljno zabrinuo za sina, pa na sve strane posla ljude po lekare, ali pomoći ne beše. Tad jedan od lekara, koji je poznavao čarolije veštica, ali i lekarsku veštinu, reče kralju:
- Tvoj sin je omađijan. Video je lik neke prelepe devojke i odmah se u nju zagledao.
Ovaj lekar pomogne da se kraljević povrati u život. A kraljević, čim se malo pridiže, pođe odmah na pojilo da traži senku prekrasne devojke. Ugledavši je ponovo, on se uybudi, pa misleći da će je opaziti na drvetu, podiže glavu - ali tamo ugleda gnezdo.
Kraljević beše sav očajan, pa kad se vrati u dvorac, ode majci i ispriča šta ga tišti. Na kraju joj reče:
- Treba da mi pronađeš neku staru i iskusnu ženu koja sve zna.
Majka nije mogla ništa da odbije svom jedincu, a pogotovu sad kad je u pitanju njegov život, pa stane tražiti neku iskusnu staricu. Kad je pronađe, ispriča joj sve po redu, onako kako je čula od sina.
Saslušavši je, starica reče:
- Ta mlada devojka, čiju je sliku kraljević ugledao u pojilu, zacelo je nekakva vila. Nju je othranila paunica, čije je gnezdo na drvetu. I ona je vanzemaljsko biće. Sve je to učinio jevrejski trgovac koji prodaje jabuke, jer je on čarobnjak. Jedino on može pomoći. Potražiću ga i dovesti.
Žena doista pronađe trgovca, pa ga dovede u dvorac, a potom i njega povedoše na pojilo; on je nosio nekakve tajanstvene knjige. Kad stignu na pojilo, on izgovori neke tajanstvene reči, zapali mirisavu travu, i stane bajati, a mlada devojka se preruši u golubicu, pa na veliko očajanje mladoga kraljevića, odlete zajedno sa paunicom. A kad pade mrak, ponovo stade na granu drveta.
Čarobnjak je čarao sedam dana, ali bez uspeha. Golubica je odlazila u praskozorje, a vraćala se kasno uveče. Ali sedmog dana je videše kako napušta drvo i silazi na zemlju. Tu, ostavivši svoj ptičiji oblik, pojavi se u svojoj natprirodnoj lepoti. Kraljević je bio očaran; sad je pred njim bila devojka čiju je senku video u pojilu. Stoga se zareče da će se oženiti njome.
Ali, na svoju veliku žalost, on se pre kratkog vremena oženio svojom rođakom, kćrkom rođene tetke. Njegova majka je i ranije opazila da on ne voli svoju ženu, pa mu je više puta zbog toga prebacivala, zamerajući mu što se tako ponaša.
- Sine moj, - govorila mu je ona - kako se čudno ponašaš. Čim uđeš u kuću, zatvaraš se sam u sobu, a kad izlaziš, zatvaraš svoju ženu. Ni časa ne provodiš s njom.
Ali kraljević joj nije odgovarao, već je odlazio neznano kud. A sad mu misao da se oženi neobičnom lepoticom nije izlazila iz glave. Stoga ode ocu i reče:
- Oče moj, sreo sam devojku koja me jedina može usrećiti. Hoću da me oženiš njome, i to što pre, i želim da naša svadba bude svečano proslavljena.
Kralj popusti sinovoj želji, pa odmah naredi da se pripremi svadbena svečanost. Ali svadbu odlože za sedam dana.
Kraljevićeva prva žena bila je ljubomorna, a njegova majka je u novoj kraljevićevoj ženi gledala opasnu suparnicu kćeri svoje rođene sestre. Stoga su obe želele samo jedno - da se prekrasna devojka ponovo pretvori u goluba. Znale su da im u tome može pomoći jedino jevrejski čarobnjak, pa se njemu obratiše. Ovaj im dade jednu iglu.
- Kad joj priđete, - rećiće on kraljici - uzmite peškir tobože da joj obrišete vrat, pa joj recite kako biste želeli da je očešljate. Ona će to rado prihvatiti. Iskoristite taj trenutak, zabodite joj iglu u glavu i ona će se odmah pretvoriti u golubicu.
Čuvši ovaj savet, kraljica se obradova, jer je ynala da se čarobnjaku može verovati. Znala je da će pretvoriti u golubicu lepu devojku, čiju je smrt priželjkivala. Kad lepotica dođe, ona uradi sve onako kako joj je savetovao trgovac.
Princeza se ponovo pretvori u pticu i mašući krilima odlete u kraljevski vrt, pa stade na jedno veoma granato drvo, pod čijom se kronjom moglo zaštititi od sunca čitavo jedno pleme. Kad kraljević sazna za nestanak one koju je voleo, upita majku:
- Reci m i, majko, kud je isčezla?
A majka mu odgovori:
- Sine moj, znaj, tvoja žena nije stvorena za kuću. Njoj je potreban slobodan vazduh, potrebni su joj šuma i polje.
To silno rastuži kraljevića. Da bi rasterao tugu, reši da iskrči jedno neobrađeno polje u blizini svog vrta, pa da tamo zasadi drveće i načini prijatan kutić za sebe.
Ljudi se latiše posla. ali dok su radili, čuše nekakav glas. Taj glas je ličio na glas mlade devojke. Čuše i reči:

- Jabuka je učinila da se rodim, paunica me je odgajila, kraljević htede da se oženi mnome, ali su me omađijale njegova majka i žena; one su me pretvorile u golubicu.

Ljude koji su radili u polju uznemiri ova žalopojka, ali tad odjednom nastade jak pljusak, pa se oni skloniše pod široke grane drveća. Uto se začu nekakav smeh, te kiša prestade.
Ljudi nastaviše posao, ali ponovo čuše glas, pa žalopojku, a posle toga kiša opet poče da pada, pa ih primora da traže sklonipte, ali tad kao i prvi put smeh rastera kišu. Tako je to trajalo čitav dan. Ne znajući šta se to zbiva, preplašeni ljudi otrčaše kraljveiću pa mu sve ispričaše. A ovaj ode onoj staroj i iskusnoj ženi da je upita za savet.
Starica pristane da mu pomogne. Zatraži da joj donesu ručnu vodenicu, malo pšenice, sito, dasku za mešenje testa, tiganj i kavez. Još reče kraljeviću da je niko ne uznemirava dok bude radila u polju. Kad joj sve to dadoše, stavica ode pod veliko drvo i pretvarajući se da je slepa, postavi naopako vodenicu, pa stade na njoj mljeti žito. Golubica spazi sa grane da je slepica naopako postavila vodenicu, sažali se na nju pa joj reče:
- Dobra majko, naopako si postavila vodenicu, tako se to ne radi. Hajde, okreni vodenicu.
A starica će na to: - Kćeri moja, izgubila sam oči pa više ništa ne vidim- Siđi drago dete, pa mi pokaži kako se to radi.
Ali golubica je bila oprezna, pa ne htede da siđe, a starica, pretvarajući se i dalje da je slepa, nastavi svoj posao. Nekako uspe da samelje malo pšenice, pa posle stade sejati brašno ali je i sito okrenula naopako. Golubica ju je sve vreme posmatrala, pa će opet:
- Dobra majko, to se tako ne radi! Okreni sito, pa lepo prosej brašno!
A starica joj odgovori:
- Kćeri moja, rekla sam ti da sam slepa i ništa ne vidim. Dođi, o kćeri moja, da mi pokažeš kako treba raditi.
Još nepoverljiva prema starici, golubica ne smede da napusti granu. Starica potom stade mesiti testo, ali opet naopako postavi dasku za mešenje. Napravi nekoliko pogačica koje stavi u tiganj da se prže, a pri tom i tiganj okrenu naopako. Golubica ju je sve vreme opominjala da sve naopako radi, ali nikako nije silazila na zemlju da starici pokaže kako treba raditi. Najzad, starica uze kavez, pa pipajući po njemu, stane tražiti vratanca. Ali ih je uzalud tražila.
Pretvarajući se da je očajna zbog toga, starica počne plakati i jadati se:
- Koliko sam nesrećna, jadna ja! Ko li će mi samo pomoći? - Golubica se tada sažali, pa dolete do nje.
Starica je krišom pažljivo posmatrala svaki njen pokret, pa kad joj beše na dohvat ruke, dohvati je, brzo pronađe i otvori vratašca i gurnu je u kavez. Zatim kavez odnese kraljeviću, a ovaj. presrećan što je došao do golubice, zatvori je u sobu, zaključa vrata, pa ključ ponese sobom.
Ali starica o svemu obavesti i kraljicu. Kraljica dođe do sobe, napravi drugi ključ i uđe, otvori kavez izvuče golubicu, pa je baci u šupu za ugalj.
Kad se kraljević vrati iz lova, opazi da je neko ulazio u njegovu sobu i da je kavez prazan. Odmah pojuri majci i upita je šta se desilo sa golubicom. A ona mu reče:
- Ona je sad u šupi za ugalj. Takve ptice vole ugalj i smetlište, a ne uređene sobe.
Čuvši to, kraljević odmah otrča do šupe. Tamo pronađe golubicu i ponese je sa sobom. Ona je izgledala jadno. Njena krila i perje behu uprljani od crne prašine i đubreta. Kraljević htede da je opere, pa uze toplu vodu i četku i poče da joj čisti perje i krila. Ali tad pod prstima oseti iglu koja joj beše zabodena u glavu. Odmah je izvadi i tad se, na njegovo veliko iznenađenje, golubica pretrovi u devojku, u onu devojku koju je toliko voleo i kojom je hteo da se oženi. Videvši to, on beše presrećan.
Tako je otkrivena kraljičina pakost. Kad sazna za sve prljave poslove svoje žene, kralj se rasrdi, naredi da je uhvate i bace u tamnicu. to isto uradi i sa svojom snahom, njenom saučesnicom.
Tad u dvor stupi neka ženasva ukrašena dijamantima i zlatom. To beše pomajka kraljevićeve žene; ona osta malo kod svog zeta i kćerke, a potom se opet prometnu u paunicu, pa odlete daleko. Često je dolazila prerušena u ženu da ih vidi i malo posedi kod njih, a onda bi se opet prometnula u paunicu i odlazila.
A kraljica i kraljevićeva prva žena morale su do kraja svog života da ispaštaju za svoja zlodela.

(alžirska bajka)